bitka na hendeku i stanje ummeta danas

Historija je izuzetno bitna škola koju ummet treba da pohađa. Razlog tome je neprestana veza između današnjice i prošlosti, te gradnje budućnosti koja se temelji na spoznaji ovog dvoga. Muslimani imaju divan primjer u životopisu Muhammeda, s.a.v.s., iz kojeg trebamo crpiti pouke i poruke. Izučavanje životopisa Muhammeda, s.a.v.s., je naša vjerska obaveza, ali i pored toga ima još jedan bitan razlog našem podrobnijem upoznavanju sa ovim izvorom mudrosti: ummet se danas nalazi u jako sličnoj situaciji u kojoj se nalazio prilikom napada savezničke vojske mušrika na novoformiranu islamsku državu u Medini. Kur'an taj događaj opisuje kao momenat kada su srca došla do grla, a pogledi se ukočili. Zasigurno, današnja situacija ummeta nije daleko od ove, te je na nama da uzmemo ibret iz prošlosti kako bi što bolje odgovorili sadašnjim događajima!

Mahir Abdullah: Doktore, možete li nam pojasniti važnost upoznavanja naše historije u vremenu i situaciji u kojoj se nalazimo danas?

Dr. Kardavi: Bismullahir-rahmanir-rahim. Zahvala pripada samo Allahu, dž.š., i neka je salavat i selam na Njegovog poslanika i miljenika Muhammeda, s.a.v.s., te na njegovu porodicu i ashabe. Zaista je od velike važnosti da upoznajemo našu historiju zbog toga što smo mi ummet čiji korijeni zadiru duboko u historiju čovječanstva. Historija muslimana je duga hiljadama godina, a ne samo od pojave Muhammeda, s.a.v.s. Mi smatramo svojom historijom sve objave i poslanike od Allaha, dž.š., poslane ljudima, zbog čega je naša historija izuzetno duga i bogata. Mi u Muhammedu, s.a.v.s., imamo 'divan uzor' u čijim postupcima je sadržano znanje i mudrost koju mi trebamo crpiti proučavajući njegov životopis do u detalje. Njegova praksa je izvor naše vjere, zbog toga je na nama da pravilno razumijemo njegove postupke. Muhammed el-Gazali kada bi pisao djela iz životopisa Muhammeda, s.a.v.s., oslovljavao bi ih kao 'fikhus-sireh' (razumijevanje životopisa Muhammeda, s.a.v.s.), kako bi nam naslovom djela napomenuo kako da izučavamo ovu oblast. Događaji iz života Poslanika nisu samo puki događaji koje je lijepo spominjati. To su izuzetno bitne pojave iz kojih mi trebamo crpiti znanje i izvlačiti pouke! Allah, dž.š., nam na nekoliko mjesta u Kur'anu poručuje da se prisjećamo ovih događaja: 'I sjetite se kad vas je bilo malo, kad ste na Zemlji bili potlačeni, bojali ste se da vas ljudi ne pohvataju, pa vam je On sklonište dao i Svojom pomoći vas pomogao i plijenom vas opskrbio da biste bili zahvalni.'
Proučavanje i prisjećanje na te događaje jako je bitno, a velika opasnost je u zaboravu tih događaja. Najteža situacija je kada jedan narod zaboravi svoju prošlost i kreće s nule. Ummet koji ima duboke korijene i bogatu historiju ne smije dozvoliti da kreće ispočetka, nego će nastaviti odande gdje su njegovi prethodnici stali. Životopis Muhammeda, s.a.v.s., izuzetno je važan izvor informacija za svakog čovjeka. Zabilježena je predaja od Sa'd bin Vekasa da je rekao: 'Mi smo svojoj djeci prepričavali vojne pohode Muhammeda, s.a.v.s., kao što smo ih podučavali Kur'anu!' Govorili su svojoj djeci o herojstvu, snazi i hrabrosti Muhammeda, s.a.v.s., i njegovih ashaba. Odgajali su djecu u svjetlu tih događaja, za razliku od naše djece koja se odgajaju uz svakojake serije kojih je pun televizijski program. Kur'an spominje ove događaje, te nam je to najveći pokazatelj njihove velike važnosti.
Postoji pravilo kojeg se svaki vjernik treba pridržavati, a ono se odnosi na procenat zastupljenosti određenih stvari shodno pažnji koju Kur'an poklonja tim stvarima. Uzmimo primjer rođenja Muhammeda, s.a.v.s. Kur'an ga uopće ne spominje, jer u njemu nema ništa posebno. Rođenje Isaa, a.s., je spomenuto u Kur'anu ali samo zbog toga da bi se pojasnila njegova nadnaravnost. Kada su u pitanju ratovi koje je vodio Muhammed, s.a.v.s., Kur'an im poklanja veliku pažnju. Poslije bitke na Bedru objavljena je cijela sura El-Enfal, oko osamdeset ajeta sure Alu Imran je u vezi sa bitkom na Uhudu, pohod na Benu Nadir je bio povod objavi sure El-Hašr,... Dakle, veliku pažnju Kur'an poklanja ovim događajima jer su oni zauzeli veliki prostor u životu mlade islamske države koju je osnovao Muhammed, s.a.v.s. Historičari tvrde da je bilo oko 27 pohoda u kojim je učestvovao Muhammed, s.a.v.s., i da je poslao preko pedeset izvidnica. Dakle, veliki trud je uložen, i velikim naporima i iskušenjima su bili muslimani izloženi. Nije bilo kuće iz koje nije bio jedan ili više šehida. To su događaji koji zavrjeđuju pažnju, posebno što su oni jako slični stanju u kojem se mi danas nalazimo.

Mahir Abdullah: Neki tvrde da sam izraz 'vojni pohod' označava određenu silu. Da li je ispravna tvrdnja da postoji određena veza između islama i upotrebe sile?
Dr. Kardavi: Dozvola za upotrebu sile muslimanima je propisana kur'anskim tekstom. Muhammed, s.a.v.s., u Meki je djelovao trinaest godina i svoje djelovanje je usmjerio na pozivanje Allahovoj vjeri i strpljivosti na neugodnostima koje su mu neprijatelji činili. To je bilo vrijeme borbe saburom i upornošću. Allah, dž.š., kaže: 'Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: 'Mi vjerujemo' i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu.' Dakle, muslimani su preživljavali jako teške trenutke, dolazili su okrvavljeni Poslaniku i tražili dozvolu da upotrijebe oružje za svoju odbranu. On im je odgovarao da se moraju strpiti i suzdržati od bilo kakve upotrebe oružja, jer nije objavljena dozvola za upotrebu sile. U ovom stanju su proveli punih trinaest godina, sve dok nisu preselili u Medinu, u kojoj je objavljen ajet kojim se dozvoljava upotreba sile: 'Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini – a Allah je, doista, kadar da ih pomogne, oni koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: 'Gospodar naš je Allah!'' Dakle, Allah, dž.š., dozvolio je muslimanima upotrebu sile da bi sačuvali svoj život. Ako pogledamo vojne pohode onda ćemo vidjeti da su oni većinom odbrambenog karaktera. Sam početak sukoba nam to najbolje pokazuje. Iako je karavana neometano stigla u Meku, Ebu Džehlu je bilo predloženo da se vojska vrati. Međutim, on nije pristao na to, nego je insistitrao na odlasku do Bedra da tamo piju vino i zatru svaki trag muslimanima. To je otvorena prijetnja muslimanima!
Također, bitka na Uhudu se odigrala u predgrađu Medine i imala je za cilj iskorijeniti ideju islama na prostoru Arabije.
Muhammed, s.a.v.s., po dolasku u Medinu sklopio je pakt sa Židovima o uzajamnom potpomaganju u slučaja napada vanjskog neprijatelja na Medinu i njenu okolinu. Međutim, Židovi su se potrudili da taj ugovor izigraju i stanu na stranu neprijatelja, protiv islama i muslimana! Na ovakav odnos okruženja prema muslimanima, kakav je odgovor moguć nego dozvola za upotrebu sile radi odbrane života muslimana. Muslimanima nije drago ratovanje, o čemu nam Kur'an govori, ali im je propisano radi zaštite i opstanka.
Borba za opstanak je prirodna stvar (sunnetullahi). Allah, dž.š., nam to u Kur'anu pojašnjava: '...a da Allah ne suzbija neke ljude drugima do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime.' Dakle, Allah, dž.š., je odredio da se ljudi brane od napada i da se udružuju s drugima radi zaštite, jer da nije tako, slabiji bi nestali pred nasrtajem jačih.

Mahir Abdullah: Zašto se ratovi muslimana nazivaju 'vojni pohodi', kada su oni uglavnom bili odbrambeni, pogotovo u bici na Hendeku ili Uhudu?
Dr. Kardavi: To su vojni pohodi, odnosno napadi mušrika na muslimane. Dakle, napad od strane mušrika, a vojni pohod radi odbrane od strane muslimana. Nakon bitke na Hendeku Muhammed, s.a.v.s., je rekao ashabima: 'Od danas ćemo mi njih napadati!' Dakle, sve do ovog vremena muslimani su se samo branili.

Mahir Abdullah: Nakon ovih riječi još nam je jasnije da je tadašnje stanje muslimana bilo jako slično stanju u kojem se mi sada nalazimo. Na koji način su muslimani toga vremena uspjeli crpiti snagu iz Kur'ana i sunneta Muhammeda, s.a.v.s., te kao pobjednici izaći iz teške situacije u kojoj su bili?
Dr. Kardavi: Zaista je situacija u kojoj su bili muslimani pred bitku na Hendeku u velikoj sličnosti sa stanjem u kojem se mi danas nalazimo, i to iz više razloga.
Glavni problem tada su bili Židovi koji su zametnuli rat, radili na ujedinjenju plemena u borbi protiv muslimana i sami učestvovali u tim napadima. Delegacija židovskih uglednika je neprestano obilazila mušrike nagovarajući ih na rat protiv muslimana. Obećavali su im pobjedu i išli tako daleko da su potvrdili mušricima da je njihova vjera bolja od vjere Muhammeda, s.a.v.s., i njegovih ashaba! Allah, dž.š., kaže: 'Zar ne vidiš one kojima je dat jedan dio Knjige kako u kumire i šejtana vjeruju, a o neznabošcima govore: 'Oni su na ispravnijem putu od vjernika!' Njih je Allah prokleo, a onome koga je Allah prokleo nećeš naći nikoga ko bi mu pomogao.'
Kada su Židovi uspjeli ubjediti Kurejševiće u rat protiv muslimana otišli su do drugih plemena koja su bila brojna i poznata po ratovanju da i njih privole na rat protiv muslimana, u čemu su uspjeli. Uspjeli su da formiraju jedinstven vojni pakt protiv muslimana. Vojska je brojala preko deset hiljada ratnika. Za muslimane je to bila sila kojoj se nisu mogli vojno suprostaviti. Bili su prinuđeni pronaći način da se zaštite od napada, pa su u tu svrhu iskopali veliki jarak koji je bio fizička prepreka za neprijatelja. U kopanju jarka učestvovali su svi ashabi na čelu sa Muhammedom, s.a.v.s. U toku kopanja jarka, u najtežim momentima, Muhammed, s.a.v.s., nagovještava ashabima osvajanje Perzije, Bizantije i Jemena. To je isprovociralo munafike, koji su tada pokazali da su još jedan neprijatelj muslimanima onda kada im je najteže. Govorili su da nisu sigurni ni nuždu obaviti zbog opasnosti koja im prijeti sa svih strana, a Muhammed priča kako ćemo osvojiti Zemlju! Dakle, tada dolazi do dodatnog otežavanja situacije, tako što se munafici odvajaju od muslimana i ostavljaju ih na cjedilu.

Mahir Abdullah: Danas imamo interesantnu ideju koju pojedinci šire a nije od koristi mislimanima niti onima koji se bore za svoju vjeru ili državu. Bez obzira da li se radilo o palestinskom otporu ili otporu okupaciji Iraka uvijek se proturaju iste ideje kojima se nastoji omalovažiti borba i ukazati na njenu besmislenost, jer je uperena protiv nemjerljivo jačeg neprijatelja. Ima li neke sličnosti između ove ideje i riječi munafika za vrijeme opsade muslimana?
Dr. Kardavi: Ne samo da ima sličnosti, nego su oni isti kao i ovi prije. To su munafici koji su prisutni u svakom vremenu i koji su izuzetno težak neprijatelj. Izdaja Židova za muslimane je bila teža nego ogromna vojska koja je krenula na njih, a izdaja munafika je bila teža od ostalog. To su jako opasne situacije koje imaju ogromnog utjecaja na moral boraca. Zato je Allah, dž.š., učinio da se munafici izdvoje prije bitke, kao što nam Kur'an govori: 'Da su imali namjeru da pođu sigurno bi za to pripremili ono što im je potrebno, ali Allahu nije bilo po volji da idu, pa ih je zadržao, i bi im rečeno: 'Sjedite sa onima koji sjede!' Da su pošli s vama, bili bi vam samo na smetnji i brzo bi među vas smutnju ubacili, a među vama ima i onih koji rado slušaju. A Allah zna nevjernike.' Dakle, to su varalice čije djelovanje je teže za vojsku od neprijatelja s kojim se sukobljavaju.
Jako su me zaboljele riječi jedne Palestinke koja kaže da nisu veliki problem Židovi, nego da su najveći neprijatelji izdajnici koji vode neprijatelja do skloništa u kojim se sakrivaju palestinski borci! Iako je u toku okupacija od strane neprijatelja, svakodnevnih napada i ubistava, ipak ima zločinaca iz redova muslimana koji izdaju svoj narod i pomažu neprijatelju u njihovim krvavim pirovima. Zbog toga Allah, dž.š., garantuje munaficima da će biti u najvećoj džehennemskoj vatri.

Mahir Abdullah: Nekoliko naših gledalaca su jako slični u svojim komentarima. Spominju nejedinstvo muslimana, čak neki u njemu traže razlog za stanje u kojem se nalazimo. Posebno se potencira uloga šiija u Iraku i mogućnost sukoba između njih i sunnija u trenucima kada je Iraku najteže. Kakva je uloga unutarnjeg jedinstva muslimana na budućnost koja je pred nama?
Dr. Kardavi: Nema nikakve sumnje da je islam vjera jedinstva i ravnopravnosti. Jedinstvo u islamu se ogleda u svakom njegovom segmentu, on je sazdan na jedinstu. Allah je jedan, jedan je Poslanik, jedna objava u kojoj se propisuje da su muslimani jedan ummet, kojeg ništa ne smije podijeliti. Neprijateljstvo i svađu Muhammed, s.a.v.s., naziva 'bolest naroda!' Muslimani ne smiju dozvoliti da obole od te bolesti koja je unuštila mnoge narode. Od muslimana se traži jedinstvo, posebno u situacijama koje su teške. Kada nas zadesi teška situacija ili iskušenje onda trebamo zaboraviti sve razlike među nama i jedinstveni stati u odbranu svoje vjere i časti.
Pogledajmo primjer Židova! Njihova podijeljenost je velika i poznata još odavno, ali bez obzira na svu podijeljenost oni su jedinstveni kada je u pitanju ostvarenje njihovih ciljeva. Trebamo iz ovoga uzeti pouku jer se nalazimo u teškoj situaciji u kojoj nam je neophodno jedinstvo. Nalazimo se u situaciji koja je razlog da zaboravimo sve unutrašnje razlike, da zapostavimo sve naše prepirke i razilaženja bez obzira kakve prirode ona bila. Ne smijemo nasjesti na zamke neprijatelja koji žele posijati neprijateljstvo među nama. Nekada se to neprijateljstvo forsira kroz mezhebske razlike, nekada kroz filozofiju. Na nama je da prepoznamo te zamke i da se sačuvamo toga.
Kada su u pitanju šiije, tačno je da između njih i nas postoje velike razlike, ali imamo mnogo zajedničkih stvari na kojima trebamo graditi naše odnose. Mi imamo zajedničkog neprijatelja i samo to nam je dovoljno da budemo jedan saf protiv njega, bez obzira na sve razlike između njih i nas. Kur'an počinje suru Er-Rum nagovještajem skore pobjede Rimljana nad Perzijancima. Iako se radi o dvije nevjerničke vojske ipak su neke bliže muslimanima od drugih. Kada su Perzijanci izvojevali pobjedu nad Rimljanima u jednoj bici mušrici su slavili jer su oni bliži njima, a muslimanima je to teško palo jer su kršćani bliži muslimanima. Nakon toga Allah, dž.š., nagovještava skoru pobjedu Rimljana, što je bila velika radost za muslimane.
Dakle, iako postoje razlike između šiija i nas, ipak svi izgovaramo šehadet. Isti nam je neprijatelj, te zbog toga trebamo biti jedinstveni. Naravno, to jedinstvo ne možemo graditi na tajnom potkopavanju jedni drugih, naš odnos mora biti otvoren i trebamo znati u svakom momentu koja su naša prava a koje obaveze prema drugima.

Mahir Abdullah: Jedan gledalac pita da li je posao reportera, koji obilaze ratišta i prenose vijesti o događajima, jedna vrsta džihada, s obzirom na veliku uslugu koju oni rade ummetu?

Dr. Kardavi: Medijsko djelovanje je izuzetno bitan posao zbog toga što on najviše utiče na formiranje svijesti kod ljudi, posebno u teškim momentima kao što je rat. Prenošenje informacija može imati ogroman utjecaj na tok događaja. Muhammed, s.a.v.s., je vrlo često tražio dobrovoljce u svojim ashabima koji će otići do određenog naroda ili plemena i donijeti vijesti o njihovim namjerama i pokretima. Ako nam nije dovoljno jasna važnost ovog djelovanja shvatit ćemo to kada pogledamo kakvi su odnosi prema onima koji prenose vijesti. Koliki je pritisak samo Amerika imala na 'El-Džeziru' zbog velikog posla kojeg je ona obavljala. Njenog dopisnika Tejsira el-Allunija su uhapsili. On nije koristio klasično oružje u borbi protiv neprijatelja, ali je njegov posao toliko bio bitan da su ga uhapsili. Zato kažemo da je ovaj posao džihad na Allahovom putu ako je on u interesu ummeta.

Mahir Abdullah: Doktore, često za stanje u kom se nalazimo krivimo sebe i tražimo greške u našim postupcima. Da li su naše greške u velikoj vezi sa stanjem u kojem se nalazimo?

Dr. Kardavi: Jedan pjesnik je spjevao stih koji glasi: 'Tražimo greške u vremenu a one su u nama, i nema drugih grešaka osim u nama!' Također, Kur'an nas potiče da tražimo greške kod sebe. Sjetimo se tragedije na Uhudu u kojoj je poginulo sedamdeset ashaba - šta je razlog tolikih gubitaka!? Dakle, mi trebamo upoznati svoje mahane i otkloniti ih kako ne bi one bile razlog pogrešnim potezima. Međutim, mi ne smijemo u tom samokritiziranju otići predaleko pa da sami sebe degradiramo. Ja imam običaj to nazvati 'bičevanje samog sebe', a to je stanje kada za svaku grešku okrivljujemo sebe. Cilj samokritike nije ubijanje ličnosti nego otkrivanje i otklonjanje naših slabosti koje mogu biti razlogom grešaka. Imamo i jedno pravilo vezano za ovu temu koje glasi: 'Obračunajmo sami svoja djela prije nego što nam budu obračunata'. Znači, obračun nam je potreban da bi sebe popravili i ojačali, a ne da uništimo sami sebe! Ne smijemo izgubiti nadu u Allahovu milost, jer Allah, dž.š., kaže: '...i ne gubite nadu u Allahovu milost; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.'

Mahir Abdullah: Jedan gledalac traži pojašnjenje zašto se u rješavanju problema s kojima se suočavamo ne uključe svi, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost?! Kaže da ovim pitanjem misli prvenstveno na kršćane, kojih ima priličan broj na prostorima koji su pogođeni problemima.

Dr. Kardavi: U Egiptu sam nedavno gostovao na jednoj tribini na kojoj sam rekao da smo mi u situaciji kada nam je neophodno jedinstvo svih snaga koje ummet posjeduje. Bez obzira na mezheb, filozofiju i opredjeljenje, mi imamo jednog neprijatelja ispred sebe i trebamo se svi usredsrediti na borbu protiv njega. Nije mali broj kršćana koji žive s nama i dijele s nama probleme koji su nas zadesili. Židovi kada ubijaju oni to rade bez selekcije! Kako ginu muslimani, tako i ostali. Zbog toga je neophodno da svi stanemo u jedan saf radi odbrane od zajedničkog neprijatelja, bez obzira na razlike među nama, pa makar one bile različitosti u vjeri! Ja sam se više puta sreo sa jednim svećenikom iz Kudsa koji me je zadivio svojim idejama i zanosom kojim prilazi borbi protiv okupacije Palestine. Dakle, problem je isti kod svih stanovnika i svi oni moraju stati u svoju odbranu i zanemariti sve međusobne razlike, kako bi što bolje ojačali svoju odbranu.